Književna
radionica
Rašić
Borivoje
Adašević
Borivoje Adašević rođen je 1974. godine u Užicu.
Prozu je objavljivao u Srbiji, u časopisima Letopis Matice srpske, Književni magazin, Polja, Povelja, Koraci i u Hrvatskoj, u časopisu Quorum.
Objavio je knjige priča: Ekvilibrista (2000), Iz trećeg kraljevstva (2006), Iz spiskova prećutanih stvari (2018) i romane Čovek iz kuće na bregu (2009) i Krf (2011). Zastupljen je u generacijskoj knjizi šestorice pripovedača Pseći vek (2000), priređivača Saše Ilića, u panoramskom izboru Priča za kraj veka (2000), Srđana V. Tešina, kao i u tematskoj antologiji Poslastičarske priče (2008), koju su priredili David Albahari i Vladan Mijatović Živojnov.
Dobitnik
je nagrade za urbanu kratku priču na konkursu BAP 2000 (Balkan
association of publishers), 2001. godine, u Beogradu i stipendije Fonda
„Borislav Pekić“, 2007. godine, za projekat dela Krfska novela. Adaševićeva pripovetka "Za tuđeg gospodara" iz zbirke Iz trećeg kraljevstva uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče 2013, objavljenu u SAD (Dalkey Archive Press), pod uredništvom Aleksandra Hemona.
Borivoje Adašević preminuo je 2019. u Požegi.
Roman
|
|
Artističko
jezičko iskustvo koje čitalac nosi iz susreta sa prvim Adaševićevim
romanom takođe je suštinski važan činilac u Krfu. Prepoznajemo kao
klasičnu odliku Adaševićevog autorskog rukopisa taj snažni,
sveobuhvatni naglasak na oblikovanju jezičkog materijala i osvajanju
jednog novog prostora u okviru maternje melodije, ili upravo na
obogaćivanju maternje melodije jednim novim, suptilnim registrom koji
će ubuduće služiti kao reper prema kojem treba da se odredi svaka
sledeća inovativna jezička ambicija.
Balans između ličnog i
istorijskog, prisutan i u prethodnom romanu, u ovoj knjizi pronalazi
jednu novu formulaciju. Junaci romana Krf stupaju u romaneskni svet kao
turisti koji odlaze na odmor, ali istorijska opterećenost njihove
destinacije neotklonjivo se upliće u njihovu priču, obezbeđujući
kontekst i protivtežu detaljima porodične istorije koji su najčešći
podsticaj pripovedanja. Međuigra ta dva elementa rezultira nizom
pripovednih sekvenci koje razrađuju tematiku porekla i nasleđa, u
preplitanju ličnog, porodičnog i kolektivnog, nacionalnog, intimnog i
istorijskog. Kompoziciono, Krf je smeliji i dinamičniji u odnosu na
prethodni roman; takva kompozicija odlično je prilagođena svojevrsnom
kolažiranju, kretanju napred i natrag po vremenskoj lestvici, koje je
karakteristično za pripovedanje ovog romana. Sledeći tu liniju kojom ga
autor vodi, čitalac slaže kockice čija kompletna slika prikazuje jedan
osoben susret s istorijom, koji je istovremeno etički, estetski i
rodni, insistirajući na ženi kao prevashodnom nosiocu tereta istorije.
Ovakav pristup savremenoj istoriji nesumnjivo je zaobilazan, ali takva
strategija ne samo što se nameće kao opravdan izbor sa umetničkih
polazišta koja potpisuje naš autor, već je izvedena s izvanrednom
efikasnošću i učinkom koji se ogleda u interpretativnom bogatstvu koje
ova proza nudi.
Roman
|
|
Prvi
roman Borivoja Adaševića oživljava na srpskoj proznoj sceni iskustvo
literature kao jezičkog artefakta, kao umetnosti gustog rečeničnog
tkanja koje se lepotom i individualnošću zvuka i ritma, izvanrednom
poetskom slikovnošću i značenjima koja grade tok pripovesti, nameće
čitaočevoj mašti kao majstorski uobličen literarni univerzum. Priču o
pristupu umetnosti i odustajanju od nje, o ljubavnom gubitku kao
iskustvu koje zahteva interpretativnu posvećenost da bi se otvorilo kao
emotivno intenzivna faza koja je sastavni, pa i nužni deo procesa
sazrevanja, Adašević pripoveda lirizovanim, artističkim narativnim
glasom koji čitanje ove knjige čini uzbudljivim i iznenađujuće lepim
čitalačkim susretom. Ovaj roman svrstava se u sam vrh naše savremene
proze, gde za sebe pronalazi osobeno, usamljeno, a tim važnije i
istaknutije mesto.
Zbirka
priča
|
|
„Jer čovek u stvari o
sebi nema ništa da kaže, nego da se u
jednu halucinaciju utopi koja je, čini mi se, bila njegov život. A koja
s tim životom nema ništa zajedničko, nego on u nekoj svojoj nadi da mu
je život bio ispunjen, misli da ima.“ U te reči Bore Ćosića staje okvir
između čijih granica bi se mogle smestiti sve Adaševićeve priče koja
tematizuju široku temu: sudbine ljudi na prostorima srednje Evrope u
dvadesetom veku. Pričama je zajednička i pripovedačeva pozicija u
storiji. Shodno Ćosićevom citatu, pripovedač započinje priču ali je
glavni junak – uvek neko drugi – redovno preuzima, pretvarajući taj
lirski obojen život u pravcatu proznu halucinaciju.
Ono na šta treba skrenuti pažnju svakako je jezik kojim pripoveda
Borivoje Adašević. Taj je jezik blizak lirici, razigran, poput lavine
reči koja vas nosi do samog epiloga.
Mića Vujičić
Zbirka
priča
|
|
Zbirka
priča kojom je Borivoje Adašević 2000. godine debitovao na srpskoj
proznoj sceni, nametnuvši se od samog početka kao izvanredan i
originalan stilista čija tematska interesovanja pokrivaju opseg od
intime do sudara sa savremenom istorijom. Dimenzije stvarnosti s kojima
se suočavaju Adaševićevi likovi u Ekvilibristi
omogućavaju autoru da u ovoj knjizi uobliči svet prepoznatljive
osećajnosti, koju će autor u narednim knjigama razvijati kao sopstveni
i generacijski emotivni odgovor na ključna pitanja odrastanja i
(ne)prihvatanja zadatog stanja.