Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. u mestu Ljubija Rudnik (BiH).
Bosanskohercegovački je prozaist, pesnik i reditelj u Pozorištu
Prijedor.
Dela su mu prevođena na nemački, francuski, engleski, hebrejski,
poljski, jidiš...
Objavio
je desetak knjiga pesama, dve knjige priča, u pozorištu je režirao od
Beketa do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča Novskog,
Estragona...
Knjige jednako objavljuje u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu,
Sarajevu, Banja Luci, Zenici... te sebe smatra postjugoslovenskim
piscem.
Izučio Vrtlarstvo kod Majstora Leona Vajsa. Za roman
Schindlerov lift dobio „Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, Banja
Luka / Beograd, 2019. godine i nagradu Fric za najbolji roman 2019.
Kamerni teatar iz Sarajeva uskoro priprema
predstavu po motivima romana „Schindlerov lift”, u režiji Kokana
Mladenovića.
Roman
A5, 84 str.
Cena:
700 din.
Mnogo je u Schindlerovom liftu
blistavih dionica, rasuta dramaturgija „radi” bez greške... polazna
strukturna ideja nije nigdje „izdala”, nigdje zakazala... To što u
cjelini i u detaljima izaziva jezu čini je sposobnom da udara i po
grubljim senzibilitetima... Veoma mudro, nenametjivo a dosljedno,
provučena ideja o kauzalitetima. (Ono što smo nekad zvali
„koincidencijama” danas se imenuje „sinhronicitetom”.) Sve je više nego
odlično, a važnost knjige prekoračuje granice književnosti i kulture. Prokleta avlija,
da je danas napisana, tako bi izgledala. Nadajmo se da će se neki od
profesorskih autoriteta dosjetiti pa kazati kako je velika Andrićeva
novela ovih dana dobila sestru bliznakinju.
Abdulah Sidran
Taj
bezazleno izgledajuć sveščić zaklopit ćemo utučeni zaključkom da se baš
ništa od pročitanog nije smjelo dogoditi, u isti mah duboko zabrinuti
za autora; ako je taj tekst bilo toliko tjeskobno čitati, kako ga se
tek živjelo, pisalo? Jer Darko Cvijetić posjeo nas je pred jezgrovit i
artikuliran dokument jedne kolektivne traume, pred autentično
svjedočanstvo premreženo zrnatim slikama, zamućenim negdje optimizmom
pamćenja, a drugdje opet posljedicama proživljenog. Najmanje što možemo
jest ukoračiti, ne štedeći se, u bolne istine onih koji su naprosto
imali manje sreće od nas. Za ovim hrabrim, silno važnim romanom ostaju
razvaline, stećci što vire iz blata i čitatelj, bez suza, tup od užasa.
Sretnog kraja, suvišno je naglašavati, nema, a ima li šanse za katarzu,
svatko od nas mora procijeniti sam.
Vanja Kulaš
Kada
je otvoren 1975. godine, Crveni soliter u Prijedoru je mirisao. Imao je
trinaest spratova pa su stanari, ne bi li se zaštitili od nesreće, prvi
nazvali Galerijom. To nije pomoglo – u „Crvenom se uvijek smrt solidno
osjećala, i nikad nije otišla bez ičega”. Jedini izlaz iz stepeničkog
labirinta po kojem smrt šenluči je – lift marke Schindler. Svaki
soliter je vertikalno selo, u sebi ima toliko života. Crveni soliter u
sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman
Schindlerov lift,
nosi težinu deset tomova najbolje literature. Molim vas, ako tražite
štivo za zabavu, vratite ovu knjigu na policu.
Selvedin Avdić
Roman
A5, 112 str.
Cena:
700 din.
Ako si
odlučio biti pisac, onda si odlučio o sebi govoriti ono što se među
pristojnim svijetom ne govori, odlučio si pisati ono što se ne može i
ne smije napisati, odlučio si liječiti svijet tako što ćeš ubijati
sebe. Zatajiš li, nećeš više biti pisac.
Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije
drugog i da se ima srca za njegovu patnju. A ljudi vole kada su žrtve,
u tome uživaju više nego u ičemu drugom u životu, ali ih tuđa patnja
ugrožava i ponižava. Ako i taj drugi pati, tada je i on žrtva. A ako je
već žrtva, onda mora da negdje postoji i onaj koji ga je učinio žrtvom.
Ljude vrijeđa i sama pomisao da su odgovorni za patnju drugih. Nakon
što je vrlo pomno opisao svijet crvenog nebodera, Cvijetić se odvažio
bavi načinom na koji se odlazilo iz kasarni opkoljenog grada. Priča
koju je pritom ispričao neočekivana je i strašna. I u njoj opet ništa
nije prešućeno. I opet je, kao i prvi put, morala biti ispričana. Ovaj
je put čovjek čovjeku brat. Ali više ne u metafori.
Miljenko Jergović
Cvijetić ne dozvoljava da ta tijela budu samo brojevi oko kojih će
raspravljati budući istoričari, da od njih ostanu tek slova urezana u
mermer iznad kojega će lažno naricati političari. On ne dopušta da ih
se iznova i iznova ubija. Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i
dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi
zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Cvijetić govori u toj
tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi. Dozvoljava
im da svjedoče, upozoravaju, savjetuju. Vraća im oduzetu ljudskost. Dok
piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.
Selvedin Avdić
Proza
A5, 186 str.
Cena:
800 din.
Kao i do
sada, Cvijetićeva
jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje,
šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se
ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog
Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti
prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na
zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje
osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u
rečima-mišićima, punim spazama.
Zorana Simić
„Noćna
straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani,
koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže
pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne
epsko-lirske gromade. Nešto poput „Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez
sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim,
da se i u „Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste
takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline.
Miljenko Jergović
Kao
što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim
pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i
klasifikacijama. Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje
mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao,
primjerice, u tekstovima koji se bave „grobobolnom” i „kostoljubivom”
zemljom ili kad govori o „palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu
papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom
igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja
podilaze žmarci. Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca
i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio
bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na
talentu.