Bojan Marjanović (Užice, 1990), diplomirao novinarstvo na Fakultetu
političkih nauka u Beogradu.Objavio knjigu poezije „Politika,
pornografija, poezija“ (Književna radionica Rašić, 2015). Dobitnik je
NIN-ove stipendije za roman u nastajanju za 2015. godinu, kao i Nagrade
Laza Lazarević za neobjavljenu pripovetku za 2013. godinu. Priče, pesme
i eseje objavljivao u periodici. Živi u Beogradu gde radi kao urednik u
magazinu „Liceulice“, zajedno s Tijanom Spasić uređuje
književno-tribinski program Gradska knjižnica, a novinske tekstove i
književnu kritiku objavljuje u medijima širom Jugoslavije.
Pesme
A5, 148. str. Rasprodato
„Bačen sam u svoj život / i ne znam kako da se / borim s tim“ – tri su
ključna stiha ove knjige Bojana Marjanovića, knjige u kojoj život
vrišti da bude napisan, iako je onome tko ga ispisuje jasno da sebi
time neće olakšati ni život ni pisanje. Nekorektan politički i još
nekorektniji autopoetički, Marjanović ispisuje svoju „jebeno ljubavnu
knjigu“ u jebeno mrzovoljnim i mrzorodnim vremenima, ne mistificirajući
ni ljubav ni život ni pisanje, „jer je život uvek komplikovaniji od
poezije“.
Predrag Lucić
Ova knjiga je svojevrstan pokušaj da se od intimnog svijeta, koji je
tako krhak, podložan nestajanju, stvori neuništiva busija, dvorac u
kojem će se moći odolijevati tonama gluposti i zla kojima smo
neprekidno zalijevani od početka devedesetih pa sve do danas, a ni
„svijetla budućnost“ se ne čini baš svijetlom. To je knjiga u kojoj je
emocija posljednje oružje, posljednja linija odbrane. Otud je samoća
glavni junak ove knjige.
Faruk Šehić
Pesme
A5, 96 str.
500 din.
Male
ljudske drame uvijek se
odvijaju u sobi, u nekom gradu, između dvoje ljudi koji pokušavaju
sačuvati svoju ljubav od nezajažljivih, proždrljivih ekrana koji nas
usisavaju u nepravdu. O pokušaju da se sačuva čistota ljubavi, da je se
oguli od naslaga diktatorskih nakana svakog pojedinca, od sebičnosti, a
sve to u svijetu koji se, tako se svakom poštenom biću čini, raspada po
šavovima govore pjesme Bojana Marjanovića. Ako ih budete čitali uz neku
lijepu glazbu koja nam razotkriva tužnu dušu svijeta u kojem živimo,
uvjeren sam da ćete proći kroz melankolično čitateljsko iskustvo koje
će vas, barem na trenutak, učiniti boljim ljudima.
Marko Tomaš
Roman
A5, 208 str.
800 din.
Bojan
Marjanović je u svome
romanu „Sutra ćemo“ uspio postići to da se veličina priče očituje
upravo u odsustvu epohalnosti. Ne samo što je na taj način
demonstrirano vanredno spisateljsko umijeće, nego se i sama literarna
namjera doimlje subverzivnom u odnosu na doba kada svjedočimo preporodu
„velikih naracija“ i pripadajućih kategoričnosti. Radi se utoliko o
najfinijem proznom tkanju, o minucioznom, stilski izbrušenom postupku
preko kojeg Marjanović – kombinirajući tri narativna glasa – nema tek
ambiciju rasvijetliti „nijanse stvarnosti“, nego nas uputiti na to da
izvan nijansi stvarnost i ne postoji, s tim da jednu od važnijih čini
sama literatura. Svojevrsna anatomija ljubavi ujedno je anatomija
društvene svakodnevice, s nizom pronicljivih esejističkih pasaža o
mnogočemu – od balkanske verzije kapitalizma, preko muškoga doživljaja
pisoara, pa do dirljivog opisa Beograda – ali i junakinjom koja
elegantno i samosvjesno tumara između dva svijeta, fiktivnog i
faktičkog, podsjećajući nas sve vrijeme na to da literatura jeste
stvarnost. Ovu to ne čini manje brutalnom. Na gotovo svakoj stranici
ovoga romana u pozadini potmulo bruji nasilje, sistemsko i
individualno, najčešće kao slutnja i stalna prijetnja, a katkad i kroz
„živi nastup“, kao da je ritam života definiran (i) asortimanom
svakodnevnih okrutnosti. Decidiranih zaključaka i konačnih istina,
rekosmo, nema, osim u ocjeni da nam Bojan Marjanović svojom prozom
donosi snažnu književnost.
Viktor Ivančić
Iz
onoga što se na početku čini kao obična, generacijski kodirana ljubavna
priča s troje glavnih aktera, Bojan Marjanović razvija neočekivano
precizan pripovjedni komentar vremena u kojem ta priča nastaje: našeg
društvenog i ekonomskog ovdje i sada, našeg poraznog prezenta.
Naizgled, geometrija ljubavnog trokuta je jasna: Sara i Goran, Sara i
Darko; jedna veza (možda) završava, druga (možda) započinje. Ali mnogo
više toga je u ovom romanu možda: nesigurni poslovi i promašene
prilike, stalna perspektiva odlaska iz države, biografije koje ovise o
kocki klasne pripadnosti... Suvereno ispričan iz tri pripovjedne
perspektive i kroz tri dosljedna narativna registra, obilno natopljen
alkoholom, s noćnom vizurom grada u pozadini i narodnom muzikom umjesto
soundtracka, „Sutra ćemo“ je nešto poput priče o ljubavi u doba
permanentne nesigurnosti: vedra melodrama za djecu
prekarijata.