Književna
radionica
Rašić
Simo Matavulj
Simo Matavulj (1852–1908) je napisao sedamdesetak pripovedaka i novela,
mahom objavljenih u zasebnim zbirkama, kao što su: Iz Crne Gore i Primorja, Iz primorskog života, Iz
beogradskog života, Iz raznijeh krajeva, S mora i s
planine, Sa Jadrana, Primorska
obličja, Beogradske
priče, Život i nemirne duše, pored još nekoliko
pripovedaka objavljenih u posebnim izdanjima. Napisao je i dva
romana: Uskok
i Bakonja fra Brne.
Pored toga, Matavulj je ostavio i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i
književnih članaka razne sadržine („Boka i Bokelji“, „Deset godina u
Mavritaniji“ itd.). Najznačajnije mu je delo iz te oblasti Bilješke jednog pisca,
vrsta autobiografije, pisana živim, plastičnim stilom i pronicljivim
posmatračkim darom. Matavulj je još napisao i dve drame: Zavjet i Na slavi
— prva sa predmetom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života. On
je i prevodio sa stranih jezika, najviše sa francuskog: Na vodi od
Mopasana, San
od Zole, Pučanin
kao vlastelin i Mizantrop od
Molijera, Zimske
priče
od Vogijea. Po prirodi trezven i oprezan duh, Matavulj je počeo da piše
tek u zrelijim godinama. On je postupno ali energično izgrađivao svoj
talent, trudeći se da nedostatke svoga uskog školovanja nadoknadi
ličnim usavršavanjem. On čita ne samo francuske i italijanske
književnike već i naučnike i mislioce. Pored velikog književnog
obrazovanja, kojim je nadmašio sve ranije pripovedače, on stiče i
široko poznavanje istorije i filozofije. Ukoliko se više širio vidik
njegova saznanja i njegovo životno iskustvo, utoliko je puštao maha
svome talentu. U svoje vreme, Matavulj je bio jedan od najobrazovanijih
i „najevropskijih“ srpskih pisaca.
Roman
|
|
Zamišljen kao pripovetka, Bakonja fra-Brne
u toku izrade prerastao je u humoristički roman novelističke
kompozicije i širokog realističkog plana, u kom je oko priče o životnom
putu jednog fratra, o njegovom "đakovanju i postrigu", razvijena slika
stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog života oko njega; on je
obuhvatio, po rečima piščevim, "cio život dalmatinski, sve staleže i
narod obiju vjera". Realizam, snažno osećanje životne radosti,
Matavuljev mediteranski smeh, koji nije nigde tako spontan, razigran i
glasan, čine ovaj roman jednim od najboljih dela naše realističke proze.