Marija Stojanović je rođena 1974. godine u Beogradu, gde je
diplomiralana Katedri za
dramaturgiju Fakulteta dramskih umetnosti.
Piše
poeziju i drame, a ponekad i filmske i televizijske
scenarije, te pesme za muziku savremenih
kompozitorki i kompozitora.
Objavila je knjige
pesama „Ja da nisam ja” (2009) i „Drugi grad”
(2004); izvedene i/ili objavljene su joj drame
„Pacolovac”, „Kraljevsko dvorsko američko zlato”,
„Sigurna kuća”, „Gvozdene cipele”, „Petar Pan”, „Zenica
oka”, „Trinaest” i „Pista za Šeherezadu”; radio-drama
„Cveće” i nekoliko radio-dramatizacija; kao i
slikovnica „Eva i flamingo” (2019).
Autorka je
libreta za operu „Narcis i Eho”, teksta za muzičko
scensko delo „Tesla – totalna refleksija” i još
nekoliko pesama za muziku. Kao autorka teksta i
izvođačica, učestvovala u poetskom performan-
su „Široki plan grada”.
Prevodi s engleskog i srpskog jezika, između
ostalog i savremene dramske tekstove (Kejn,
Kušner, Krimp, Stopard, Harover, La Bjut,
Marković i mnogi drugi), mjuzikle „Čikago” i
„Kabare” itd.
Živi u Beogradu.
Pesme
A5, 80 str.
Cena:
500 din.
Iako se reč ljubav ne pominje ni u jednoj od četrdeset devet pesama,
nema sumnje da se zbirka
Metafizički rajsferšlus
Marije Stojanović u osnovi može čitati kao ljubavna lirika. Ali tu
postoji jedna začkoljica: nema u ovoj poeziji, čak ni u tragovima, pulp ili hertz osećanja,
žudnji, strasti i pathosa.
Ova trećemilenijumska crossover
ljubavna poezija atraktivna je mešavina najrazličitijih životnih
iskustava savremene žene koja se bori sa izazovima eklektičnog
informacijskog i digitalnog doba koji bez pardona i iz korena menjaju i
pojedinca i društvo. Poeziju Marije Stojanović karakterišu ispovedni
ton i neposrednost izraza, upečatljive pesničke slike, žovijalan jezik,
nenametljiv humor i autoironija. Naglašena pitanja o kontroverznom
određivanju mesta i uloge žene u dominantno muškom svetu otvaraju se
poput rajsferšlusa. To je, recimo, upečatljivo demonstrirano u
stihovima: „U pesmama mnogih pesnika neretko se javljaju / Neke žene
koje pesnici diskretno označavaju sa / Rekla si.“ Slobodu i
samostalnost, koju niko i ništa ne uslovljava, lirski subjekt će
dosegnuti tek kad – „u svojoj pesmi, konačno prerastem u rekla si“.
Postati „Rekla si“, važna žena, rečita gospoja, ne predstavlja puki
pesnički zanos, već put emancipacije koji vodi do raskidanja
(samo)nametnutih fizičkih i duhovnih okova. Potraga za najintimnijim
samoodređenjem i esencijom sopstvenog bića, hvatanje u koštac s
demonima prošlosti i oživljavanje događaja iz detinjstva, pokušaj
uspostavljanja kakvih-takvih emotivnih odnosa s partnerima (koji je
istovremeno i privlače i odbijaju), osećaj samoće, otuđenja,
pomanjkanja empatije i nežnosti, čine tematske okvire ove izuzetne
kolekcije pesama.