Inga Kuznjecova (Инга Кузнецова, 1974) istaknuta je savremena ruska pesnikinja i romansijerka. Pobedila je na studentskom pesničkom konkursu „A. S. Puškin“ (1994), dobila je nagradu „Trijumf“ za mlade (2003) i stručnu nagradu „Moskovski račun“ za najbolji debi (2003). Takođe je pobedila na Međunarodnom Vološinskom festivalu 2012. godine. Objavila je pesničke knjige Snovi-senice (2002), Unutrašnji vid (2010), Jedrenje vazduhom (2012), Otvorenost drveća (2016), Letežina (2019) i romane Pačvork (2017), Interval (2019), Naličje (2020). Knjiga Letežina predstavlja istovremeno i njene sabrane pesme, a na koricama knjige Letežina njenu poeziju podržali su Lars fon Trir i Vladimir Sorokin. Objavljivala je pesme u časopisu Novi mir, uvrštena je u brojne antologije u Rusiji i inostranstvu, pesme su joj prevođene na deset jezika, među njima i srpski. Kritičari je karakterišu kao predstavnicu nadrealizma i magijskog realizma u ruskoj književnosti, dok pesnikinja samu sebe određuje kao „nešto poput (neo)nadrealistkinje na ruskom tlu“.
Duško Paunković prevodi s ruskog prozu i poeziju. Dobitnik je Nagrade grada Beograda (2005), Nagrade „Miloš N. Đurić” (2002. i 2008), Nagrade „Jovan Maksimović” (1997), Nagrade „Zlatko Krasni” (2012) i Nagrade „Jugra” (2012). Najvažniji prevodi: Sabrana dela Gajta Gazdanova, Sabrana dela Konstantina Vaginova, Sabrana dela Konstantina Leontjeva, Vladislav Hodasevič: Putem zrna, Teška lira, Igor Irtenjev: Pesme, Nikolaj Olejnikov: Pesme, Leonid Dobičin: Grad En, Priče, Dmitrij Danilov: Prekidač, Dva stanja, Tuga će trajati večno, Jurij Mamlejev: Besani, Moskovski gambit, Lutajuće vreme. Autor je dve prozne knjige (Sterilne misli i Praznik stakla) i dve knjige crteža (Građanin Ker i Kerovi). Urednik je časopisa za prevodnu književnost Mostovi.
Pesme, 2026.
Preveo s ruskog Duško Paunković
A5, 206 str.
Inga Kuznjecova je pesnikinja izrazito modernog izraza, ali u isto vreme njena poezija je duboko ukorenjena u rusku poetsku tradiciju. Iako među ruskim pesnicima nema nijednog za koga bismo, bez rezerve, mogli reći da je Inga Kuznjecova nastavljač njegove poetske linije, kod Mandeljštama, Hlebnjikova, Zabolockog i Vedenskog postoje elementi koji udaljeno komuniciraju sa onim što ona radi danas. Ipak, pokušaj da poistovetimo njihove izraze ili pak pronađemo izvor Inginih „inkantacija“ u tekstovima pomenutih autora bio bi, u slučaju nepristrasne analize, sasvim sigurno osuđen na neuspeh. Inga Kuznjecova, možemo slobodno reći, poput slikara, ili vajara, koristi sve materijale koji se mogu naći u prirodi, to jest u ovom slučaju – u jeziku.
1200 din.