Bojan Marjanović (Užice, 1990), diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Dobitnik je NIN-ove stipendije za roman u nastajanju za 2015. godinu, kao i Nagrade Laza Lazarević za neobjavljenu pripovetku za 2013. godinu. Priče, pesme i eseje objavljivao u periodici. Živi u Beogradu gde radi kao urednik u magazinu Liceulice, zajedno s Tijanom Spasić uređuje književno-tribinski program Gradska knjižnica, a novinske tekstove i književnu kritiku objavljuje u medijima širom Jugoslavije.
Roman, 2017.
A5, 206 str.
Bojan Marjanović je u svome romanu Sutra ćemo uspio postići to da se veličina priče očituje upravo u odsustvu epohalnosti. Ne samo što je na taj način demonstrirano vanredno spisateljsko umijeće, nego se i sama literarna namjera doimlje subverzivnom u odnosu na doba kada svjedočimo preporodu „velikih naracija“ i pripadajućih kategoričnosti. Radi se utoliko o najfinijem proznom tkanju, o minucioznom, stilski izbrušenom postupku preko kojeg Marjanović – kombinirajući tri narativna glasa – nema tek ambiciju rasvijetliti „nijanse stvarnosti“, nego nas uputiti na to da izvan nijansi stvarnost i ne postoji, s tim da jednu od važnijih čini sama literatura. Svojevrsna anatomija ljubavi ujedno je anatomija društvene svakodnevice, s nizom pronicljivih esejističkih pasaža o mnogočemu – od balkanske verzije kapitalizma, preko muškoga doživljaja pisoara, pa do dirljivog opisa Beograda – ali i junakinjom koja elegantno i samosvjesno tumara između dva svijeta, fiktivnog i faktičkog, podsjećajući nas sve vrijeme na to da literatura jeste stvarnost. Ovu to ne čini manje brutalnom. Na gotovo svakoj stranici ovoga romana u pozadini potmulo bruji nasilje, sistemsko i individualno, najčešće kao slutnja i stalna prijetnja, a katkad i kroz „živi nastup“, kao da je ritam života definiran (i) asortimanom svakodnevnih okrutnosti. Decidiranih zaključaka i konačnih istina, rekosmo, nema, osim u ocjeni da nam Bojan Marjanović svojom prozom donosi snažnu književnost.
Viktor Ivančić
Iz onoga što se na početku čini kao obična, generacijski kodirana ljubavna priča s troje glavnih aktera, Bojan Marjanović razvija neočekivano precizan pripovjedni komentar vremena u kojem ta priča nastaje: našeg društvenog i ekonomskog ovdje i sada, našeg poraznog prezenta. Naizgled, geometrija ljubavnog trokuta je jasna: Sara i Goran, Sara i Darko; jedna veza (možda) završava, druga (možda) započinje. Ali mnogo više toga je u ovom romanu možda: nesigurni poslovi i promašene prilike, stalna perspektiva odlaska iz države, biografije koje ovise o kocki klasne pripadnosti... Suvereno ispričan iz tri pripovjedne perspektive i kroz tri dosljedna narativna registra, obilno natopljen alkoholom, s noćnom vizurom grada u pozadini i narodnom muzikom umjesto soundtracka, Sutra ćemo je nešto poput priče o ljubavi u doba permanentne nesigurnosti: vedra melodrama za djecu prekarijata.
Boris Postnikov
880 din.
Pesme, 2016.
A5, 96 str.
Male ljudske drame uvijek se odvijaju u sobi, u nekom gradu, između dvoje ljudi koji pokušavaju sačuvati svoju ljubav od nezajažljivih, proždrljivih ekrana koji nas usisavaju u nepravdu. O pokušaju da se sačuva čistota ljubavi, da je se oguli od naslaga diktatorskih nakana svakog pojedinca, od sebičnosti, a sve to u svijetu koji se, tako se svakom poštenom biću čini, raspada po šavovima govore pjesme Bojana Marjanovića. Ako ih budete čitali uz neku lijepu glazbu koja nam razotkriva tužnu dušu svijeta u kojem živimo, uvjeren sam da ćete proći kroz melankolično čitateljsko iskustvo koje će vas, barem na trenutak, učiniti boljim ljudima.
Marko Tomaš
550 din.
Pesme, 2015.
A5, 146 str.
„Bačen sam u svoj život / i ne znam kako da se / borim s tim“ – tri su ključna stiha ove knjige Bojana Marjanovića, knjige u kojoj život vrišti da bude napisan, iako je onome tko ga ispisuje jasno da sebi time neće olakšati ni život ni pisanje. Nekorektan politički i još nekorektniji autopoetički, Marjanović ispisuje svoju „jebeno ljubavnu knjigu“ u jebeno mrzovoljnim i mrzorodnim vremenima, ne mistificirajući ni ljubav ni život ni pisanje, „jer je život uvek komplikovaniji od poezije“.
Predrag Lucić
Ova knjiga je svojevrstan pokušaj da se od intimnog svijeta, koji je tako krhak, podložan nestajanju, stvori neuništiva busija, dvorac u kojem će se moći odolijevati tonama gluposti i zla kojima smo neprekidno zalijevani od početka devedesetih pa sve do danas, a ni „svijetla budućnost“ se ne čini baš svijetlom. To je knjiga u kojoj je emocija posljednje oružje, posljednja linija odbrane. Otud je samoća glavni junak ove knjige.
Faruk Šehić
550 din.