Aleksandra Jovičić je rođena 1986. godine u Prištini, odrasla u
Orahovcu.
Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti
Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku
književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru.
Objavljivala je priče, pesme i eseje u regionalnim i inostranim
zbornicima i književnim časopisima. Poezija joj je prevođena na
engleski i arapski jezik. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar mladom
pjesniku za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac, 2017). Zbirka
pesama Lutanja
objavljena je i promovisana u Stocu 2018. godine u okviru festivala
Slovo Gorčina.
Uređuje elektronski časopis Libartes.
Živi na severu Kosova, u Lešku, opština Leposavić.
Poezija
A5, 64 str.
Cena:
500 din.
Ima nečeg istinski
zastrašujućeg u
poeziji Aleksandre Jovičić. Još strašniji mora biti napor pesnikinje da
istovremeno piše o smrti i detinjstvu, o detinjstvu prožetom smrću i o
smrti detinjstva. Taj koloplet je, primetiće pažljivi čitalac, gotovo
kišovski. Iako autorka smrt pominje tek dvaput – i to u stihovima:
„smrt ne dolazi onda kada je priželjkujemo“ i „Kažu, nakon smrti još
uvek rastu nokti / ne kažu čemu služe“ – centralni motiv zbirke jeste
smrt, koja ne predstavlja udaljenu alegoriju života, već samu bit
života. Zbog toga se ove pesme ne tiču isključivo intime, osećanja,
opažanja i doživljaja lirskog subjekta, već svih nas: naših malih
života i naših malih smrti.
U poeziji Aleksandre Jovičić su zlo,
smrt i detinjstvo neraskidivo povezani. O bliskosti tih kontrastnih
pojmova najilustrativnije svedoče uznemirujući stihovi: „zlo vešto
skriveno / na najočiglednijem mogućem mestu: / u duši svakog od nas“
ili „mi smo se skrivali u podrumu / i čekali da se zlo umori.“
Pretpostavljeno nevino detinjstvo u zbirci Naše male smrti ima zlokoban
prizvuk. Samo neko ko je, kao dete, na vlastitoj koži osetio užas rata
može da napiše ovakve stihove: „Zapravo se umorilo detinjstvo / i poput
zlatne prašine / otresli smo ga sa dlanova“ ili „O, upropašćene detinje
radosti / rasejane po getima, rezervatima. / Nekadašnji divovi našeg
detinjstva uveli su / od tuge za zavičajem, / a u tebi cveta pupoljak
zla, / množe se razarajuće ćelije / i nagrizaju ti kosti.“ Čak i
sećanja na detinjstvo i zavičaj zvuče strahotno. Nema povratka: „Rodna
gruda ne uzvraća moju ljubav. / Ona je ravnodušna prema stopama koje je
gaze.“ Najstrašniji stihovi u zbirci Naše male smrti glase: „Život
delim na etape pre i posle / i ne znam šta / je gore / pre / ili posle.“
Zbirka pesama Naše male
smrti je, u neku ruku, naša Enciklopedija mrtvih,
ali pročitana u negativu, takva da u njoj stvarnost smrti konačno
nadrasta svaki metafizički govor o smrti.