Jelena Marinkov je rođena 1993. godine u Kikindi. Diplomirala je na
Filološkom fakultetu u Beogradu. Master studije je završila na istom
fakultetu. Trenutno je doktorand na modulu Srpska književnost. Bavi se
naučnoistraživačkim radom, objavljuje radove u naučnim časopisima i
zbornicima, književnu kritiku, poeziju i prozu u periodici.
Dobitnica je nagrade „Đura Đukanovˮ 2015. godine za zbirku
priča Ispuštene
priče, nagrade „Bal u Elemiruˮ za humorističko-satiričnu
priču 2017. godine i prve nagrade na konkursu za najbolji esej o Disu
2020. Njen rukopis poezije bio je u užem izboru za nagrade mladim
pesnicima „Mladi Disˮ i „Mak Dizdarˮ 2020. godine.
Pesme
A5, 120 str.
Cena:
600 din.
Dozivajući sve svoje
lirske glasove
iz različitih usidrenosti u vertikalu socijalnog tkiva, Jelena
Marinkov, kroz svoju prvu pesničku knjigu, u savremenu srpsku poeziju
otpušta ostrva s kojih se drugačijim prodiranjima sabira i oglašava
univerzalna melanholija surovosti. Jedinstvenost pesničkog sveta
popločana je oštrim lirskim zasecanjima u društvene prikovanosti
subjekata, a tananosti presude razlivaju se u meandrima narativizacije.
Znakovitom kompozicijom pesnikinja konstituiše autentičnu
pozicioniranost iz koje se, drugačijim treperenjima nespokoja i
teskobe, prostiru glasovi koji produbljuju neprohodnost svakodnevice,
dajući joj poetsku gustinu i oblik.
Tanja Jovanović
Zbirku Karantin u paklu
Jelene Marinkov uvezuju u koherentnu celinu brižljivo sortirani
katalozi promašenih života, promašenih ljubavi, promašenih ciljeva,
promašenih vremena i mesta, promašenih puteva koji ne vode ka hepiendu,
pa otuda i toliko upečatljivih pesama koje su – daleko od svake
banalnosti i patetitke – sirove i surove u svojim iskazima.
Ravnodušnost prema sopstvenim i tuđim životima jeste nešto što
objedinjuje sve fikcionalizovane lirske subjekte: muške, ženske ili
animalne. Pesničko ja – iz koje god perspektive da ga posmatramo –
svedoči o „svom” sjebanom životu, srodnicima, prijateljima i
ljubavnicima bez kalkulisanja, jer ne želi nekakvim umetničkim
trivijalnostima i hokus-pokusima da utiče na ono što mora biti napisano
tako ili nikako drugačije. Napisati nešto što očarava, ali još više
intrigira, uznemirava i zgražava, nešto jedinstveno i ubedljivo, a
začinjeno ravnodušnošću i bez samosažaljevanja, mogu samo oni koji su
sigurni u to da će njihov pesnički jezik izdržati svu sematničku
brutalnost. Ovakvu poeziju mogu da pišu samo oni koji ne drže mnogo do
posledica kontroverznog ogoljavanja kontaminiranog unutrašnjeg sveta,
ali i stvarnosti doživljene isključivo kao proizvod nepravdi i
besmislenosti. Pesme iz Karantina
u paklu su prostori nekadašnje sreće koji su nadživeli
svaku nesrećnu misao o njima.