Nebojša Milenković (Niš, 1971) istoričar umetnosti, kustos, bloger,
građanski aktivista. Istoriju umetnosti diplomirao 2000. na Filozofskom
fakultetu u Beogradu. Zaposlen u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u
Novom Sadu. Kao kustos priredio više desetina autorskih i monografskih
izložbi. Uređivao haiku biblioteku Macuo Bašo (1989–1996) i časopis za
kritiku, istoriju i teoriju umetnosti „Anomalija“ (2005–2007). Tekstove
i eseje o književnosti, umetnosti, kulturi i politici objavljuje u
mnogim regionalnim novinama, časopisima i na web portalima. Objavio
umetničke monografije: „Ich bin Künstler Slavko Matković“ (2005),
„Szombathy art“ (2005, Nagrada Društva istoričara umetnosti Srbije),
„Zvezda i njena senka – Ikonografske predstave zvezde petokrake u
umetnosti socijalističkog i postsocijalističkog društva“ (2006),
„Vladimir Kopicl: Ništa još nije ovde ali neki oblik već može da mu
odgovara...“ (2007), „Vujica Rešin Tucić: Tradicija avangarde“ (2011),
„Slobodan Šijan: Moraću da skrenem!, Vizuelni eksperimenti, 1960–2012“
(2013, Nagrada dr Pavle Vasić), „Natrag: Božidar Mandić i Porodica
bistrih potoka“ (2015). Za istorijsko umetnički i društveno
aktivistički rad dobio je Nagradu Porodice bistrih potoka (2013).
Zbirke pesama: „Usta zrelog kestena“ (1989), „Ogledalo za snove“
(1994), „Tihost“ (1996), „Sezona divljeg voća“ (1999, Nagrada
Ratkovićevih večeri poezije) i „Čišćenje snega“ (izabrane haiku pesme,
2004). Za haiku nagrađivan na međunarodnom konkursu ITOEN u Tokiju
1996. i 1997. Napisao je roman „Nešto što strašno podseća na život
(Kratka istorija letenja u Subotici)“. Živi u Novom Sadu sa suprugom
Suzanom i ćerkom Nikolinom Aleksandrom.
Priče
A5, 148 str.
Cena: 800 din.
E-knjiga:
250 din.
Složenom igrom preuzimanja i zamene identiteta, Nebojša Milenković
postaje Danil Ivanovič Harms – otpočinjući uzbudljivu, dramatičnu,
apsurdnu, crnohumornu priču o vremenu u kom živi, o svom životu,
književnosti, ljubavničkim i bračnim brodolomima, o seksu i odnosu
prema ženama... I taman kad se naviknemo na činjenicu da je Harms i
dalje živ i još uvek piše svoje apsurdne priče – shvatimo kako priča o
Harmsu u stvari prerasta u priču o nama: o našem društvu, njegovim
poremećenim vrednostima, autocenzuri i sveprisutnom strahu kao jedinoj
društvenoj konstanti… Harms u Srbiji, očigledno, još uvek nije rekao
svoje!