Marija Stojanović

Marija Stojanović je rođena 1974. godine u Beogradu, gde je diplomirala na Katedri za dramaturgiju Fakulteta dramskih umetnosti.
Piše poeziju i drame, a ponekad i filmske i televizijske scenarije, te pesme za muziku savremenih kompozitorki i kompozitora.
Objavila je knjige pesama Ja da nisam ja (2009) i Drugi grad (2004); izvedene i/ili objavljene su joj drame Pacolovac, Kraljevsko dvorsko američko zlato, Sigurna kuća, Gvozdene cipele, Petar Pan, Zenica oka, Trinaest i Pista za Šeherezadu; radio-drama Cveće i nekoliko radio-dramatizacija; kao i slikovnica Eva i flamingo (2019).
Autorka je libreta za operu Narcis i Eho, teksta za muzičko scensko delo Tesla – totalna refleksija i još nekoliko pesama za muziku. Kao autorka teksta i izvođačica, učestvovala u poetskom performansu Široki plan grada.
Prevodi s engleskog i srpskog jezika, između ostalog i savremene dramske tekstove (Kejn, Kušner, Krimp, Stopard, Harover, La Bjut, Marković i mnogi drugi), mjuzikle Čikago i Kabare itd.
Živi u Beogradu. 

Marija Stojanović
Marija Stojanović – Metafizički rajsferšlus
Karantin u paklu

Pesme, 2022.
A5, 120 str.

Iako se reč ljubav ne pominje ni u jednoj od četrdeset devet pesama, nema sumnje da se zbirka Metafizički rajsferšlus Marije Stojanović u osnovi može čitati kao ljubavna lirika. Ali tu postoji jedna začkoljica: nema u ovoj poeziji, čak ni u tragovima, pulp ili hertz osećanja, žudnji, strasti i pathosa. Ova trećemilenijumska crossover ljubavna poezija atraktivna je mešavina najrazličitijih životnih iskustava savremene žene koja se bori sa izazovima eklektičnog informacijskog i digitalnog doba koji bez pardona i iz korena menjaju i pojedinca i društvo. Poeziju Marije Stojanović karakterišu ispovedni ton i neposrednost izraza, upečatljive pesničke slike, žovijalan jezik, nenametljiv humor i autoironija. Naglašena pitanja o kontroverznom određivanju mesta i uloge žene u dominantno muškom svetu otvaraju se poput rajsferšlusa. To je, recimo, upečatljivo demonstrirano u stihovima: „U pesmama mnogih pesnika neretko se javljaju / Neke žene koje pesnici diskretno označavaju sa / Rekla si.“ Slobodu i samostalnost, koju niko i ništa ne uslovljava, lirski subjekt će dosegnuti tek kad – „u svojoj pesmi, konačno prerastem u rekla si“. Postati „Rekla si“, važna žena, rečita gospoja, ne predstavlja puki pesnički zanos, već put emancipacije koji vodi do raskidanja (samo)nametnutih fizičkih i duhovnih okova. Potraga za najintimnijim samoodređenjem i esencijom sopstvenog bića, hvatanje u koštac s demonima prošlosti i oživljavanje događaja iz detinjstva, pokušaj uspostavljanja kakvih-takvih emotivnih odnosa s partnerima (koji je istovremeno i privlače i odbijaju), osećaj samoće, otuđenja, pomanjkanja empatije i nežnosti, čine tematske okvire ove izuzetne kolekcije pesama.

Srđan V. Tešin 

550 din.