Dmitrij Danilov (1969) savremeni ruski pesnik i prozaista.
Objavio je pet pesničkih zbirki: „I razilazimo se po kućama” (2014),
„Prekidač” (2015), „Dva stanja” (2016), „Sivo nebo” (2017) i „Tuga će
trajati večno” (2018), romane „Horizontalni položaj” (2010), „Opis
grada” (2012) „Saša, zdravo!” (2021) i drame „Čovek iz Podoljska”,
2016, „Serjoža je vrlo glup”, 2017, „Izjave svedoka”, 2018, „Šta ste
radili sinoć?”, 2019, „Odabrati trojicu”, 2020.
Duško Paunković prevodi s ruskog prozu i poeziju. Dobitnik je Nagrade
grada Beograda (2005), Nagrade „Miloš N. Đurić” (2002. i 2008), Nagrade
„Jovan Maksimović” (1997), Nagrade „Zlatko Krasni” (2012) i Nagrade
„Jugra” (2012). Najvažniji prevodi: Sabrana dela Gajta Gazdanova,
Sabrana dela Konstantina Vaginova, Konstantin Leontjev: Romani, Odisej
Polihronijades, Iz života hrišćana u Turskoj, Egipatski golub,
Vladislav Hodasevič: Putem zrna, Teška lira, Igor Irtenjev: Pesme,
Nikolaj Olejnikov: Pesme, Leonid Dobičin: Grad En, Priče, Dmitrij
Danilov: Prekidač, Dva stanja, Sivo nebo, Mihail Kuzmin: Aleksandrijske
pesme. Autor je dve prozne knjige (Sterilne misli i Praznik stakla) i
dve knjige crteža (Građanin Ker i Kerovi). Urednik je časopisa za
prevodnu književnost „Mostovi”.
2023.
Poezija
Preveo s ruskog
Duško Paunković
A5, 136 str.
Cena:
800 din.
Dmitrij Danilov svakako je
nezaobilazna referenca u savremenoj ruskoj književnosti, ne samo zbog
vrednosti njegovih dela već i zato što se ona u potpunosti oslanjaju na
tekući istorijski trenutak. Danilov je izuzetan u savremenoj ruskoj
književnosti i po tome što je ostvario zapažen uspeh u svim književnim
žanrovima – prozi, poeziji i drami. Za dvadesetak godina prošao je put
od andregraund autora do etabliranog pisca, kojem se objavljuju sabrana
dela.
Najpre se proslavio kao prozni pisac. Njegovi prvi romani
konkurišu za najveće ruske književne nagrade. Prvenac „Horizontalni
položaj“ (2010) bio je u užem izboru za nagrade „Velika knjiga“ i „NOS“
(„Nova književnost“), kao i za nagradu „Nacionalni bestseler“. Roman
„Opis grada“ (2012), omaž Leonidu Dobičinu, bio je u užem izboru za
nagradu „Velika knjiga“. Roman „Ima stvari koje su važnije od fudbala“
(2016) osvaja nagradu „Nonkonformizam“. Novi roman „Saša, zdravo!“
(2021) dobio je nagradu „Jasna Poljana“. Napokon, i nagradu „Andrej
Beli“ Danilov je dobio kao prozni pisac (2019). Kad su već svi počeli
da ga doživljavaju kao proznog pisca i putopisca, Danilov debituje s
dramskim tekstom „Čovek iz Podoljska“ u časopisu „Novi mir“ (2017, 2).
Danas se njegove drame („Čovek iz Podoljska“, 2016, „Serjoža je vrlo
glup“, 2017, „Izjave svedoka“, 2018, „Šta ste radili sinoć?“, 2019,
„Odabrati trojicu“, 2020) uspešno izvode u Rusiji i inostranstvu, a
prema „Čoveku iz Podoljska“ i „Izjavama svedoka“ snimljeni su i filmovi
(2020, 2022). Za dramaturgiju je Dmitrij Danilov dobio nagrade „Zlatna
maska“ (2018) i „Moskovsku Art Nagradu“ (2021).
Međutim, Danilov
je u osnovi pesnik. To se ne odnosi samo na njegove književne početke,
u avangardnim književnim grupama „Poludeli bezumnici“ (2002–2005) i
„Sajberpočvenici“. Izvorno poetsko načelo kod Danilova primećuje
kritičarka Irina Rodnjanska, koja pokušava da protumači njegovu prozu:
„to je proza, koja se oslanja na živ, razgovorni jezik, kao prava
poezija, i koja poput poezije sublimira stvarnost – ne uzvišenom
leksikom, nego samom svojom strukturom“. To govori o tome da sve
Danilovljeve knjige imaju mnogo toga zajedničkog. Njegova proza i
poezija često imaju i zajedničkog junaka, a to je sam pisac.
Danilov
je objavio pet pesničkih zbirki: „I razilazimo se po kućama“ (2014),
„Prekidač“ (2015), „Dva stanja“ (2016), „Sivo nebo“ (2017) i „Tuga će
trajati večno“ (2018). Časopis „Novi mir“ dodelio mu je nagradu
„Anthologia“, za „najveća dostignuća u savremenoj ruskoj poeziji“
(2015).
Danilovljevi pesnički počeci vezani su za avangardnu
književnost, što je najuočljivije u prvoj zbirci „I razilazimo se po
kućama“. Opredelio se za slobodni stih, u kojem je postigao izuzetnu
virtuoznost i prirodnost. S obzirom na to da pesme objavljuje i na
Fejsbuku, svakako im ne nedostaje komunikativnost, a najčešće su vrlo
aktuelne. Poseduju i značajnu prisnost, otvorenost, direktnost. Za
čitaoce koji ga prate na Fejsbuku on kao da je oduvek i uvek tu.
Junak
ove poezije je, kao što sam već pisao, klasični junak ruske
književnosti, čovek svog vremena koji pokušava da se snađe u svetu koji
ga okružuje. Postavljaju se i važna, ključna pitanja, na koja treba
odgovoriti u novim okolnostima.
I za poeziju, kao i za celokupno
delo Dmitrija Danilova, karakteristična je performativnost, element
igre, eksperimenta, neočekivanog. Pesnik ima niz tema kojima se stalno
vraća, kao što su kretanje, putovanja, drugi gradovi, druge zemlje,
smrt, fudbal, muzika, književnost, religija. Sve to skupa vodi do onih
epifanija, o kojima je pisao Vladimir Kolarić, i koje čine da čitanje
Danilova bude tako posebno iskustvo. Ni zbirka Dmitrija Danilova „Tuga
će trajati večno” (naslov zbirke čine poslednje reči Vinsenta Van Goga)
nije u tom smislu izuzetak i ona nam takođe govori „nešto veoma važno”.